Neno je iza šanka preko 50 godina i ne pomišlja na umirovljenje: 'Mihovil me vratio u život, a ljudima smo pružili drugi tinel'

- Izbor srednje škole bio je donekle i slučajan. Kad sam upisivao srednju živio sam blizu poduzeća za ceste i neka prva razmišljanja bila su automehaničar ili autoelektričar. Kad sam došao u školu, ispalo je da su sva mjesta popunjena i ništa od toga. Tih dana s ujakom sam bio ispred nekadašnjeg Doma JNA, sjedili smo na piću s nekim njegovim prijateljima i jedan od njih mi je kazao da ustanem i prošećem oko stola. Mislio sam se jel ovaj normalan (smijeh). Nakon dva koraka kazao mi je: 'Sjedni, mali ti si konobar!'. Taj prijatelj bio je tadašnji ravnatelj Ugostiteljske škole, kazao mi je da se sutra dođem upisati i tako je krenuo moj profesionalni put i ljubav prema ovom zanimanju koja traje i dan danas. I uvijek ću kazati, da se deset puta rodim, deset puta bih izabrao ovaj posao - priča nam Neno.

Prve korake napravio je u hotelu Imperijal kao naučnik, a vrlo brzo iskočio je iz mase i dokazao se kao dobar i efikasan radnik.

- Šef nam je, kad smo počeli, sve pokazao. Sedmi dan nije došao, ja sam na rajonu radio sve i kad je glavni šef došao pitao me: 'Mali, gdje ti je konobar? Tko drži rajon?'. Kad sam kazao ja, bio je iznenađen i postao sam prvi naučnik koji je u to vrijeme spavao u hotelu i ostao sam cijelu sezonu. Zaradio sam, za ono vrijeme, astronomske cifre i jedan dan kad mi je otac došao na posao, vidjeti gdje sam i kako sam, samo sam mu iz sobe donio vreću novaca (smijeh). To smo uložili u kuću - govori nam.

Nakon što je 1975. maturirao, nastavio se educirati, postao jedan od prvih barmena u Hrvatskoj i onaj koji je u biti doveo koktele u Šibenik.

- Nakon Imperijala, karijeru sam nastavio u Solarisu gdje sam proveo 35 godina. Jednom prilikom vidio sam rođaka kako miješa koktele, nešto što je tad bila nepoznanica na ovim prostorima. To me zainteresiralo, saznao sam za školu za barmene u Opatiji i prijavio se. U petak dolazi obavijest da škola počinje u ponedjeljak i ja pravac u Solaris kod generalnog direktora objasniti situaciju. Pita on: 'A što ti je to sinko?'. Bio je to izuzetno pametan čovjek, ali nije znao što su kokteli. Pozvao je drugog direktora i pitao ga bi li im dobro došlo da imaju barmena koji zna koktele. Ovaj je kazao: 'Nemoj za*ebavat, piši malome da ide gore'. Gore sam bio mjesec i pol i došao mi je u kontrolu da provjeri jel se glupiram - prisjeća se.

Za barmena je završio 1985.godine i nakon toga kokteli su se počeli posluživati u Solarisu.

- Kokteli su u to vrijeme bili čudo, a ja sam, blago rečeno, bio čudak. Kad se u firmi od 500-tinjak ljudi samo jedna osoba bavi nečim, onda je čudak. A i u to vrijeme možda je 5,6 posto ljudi znalo što je koktel. Plus, bili su dva puta skuplji od sokova. Prvu večer direktor mi je odobrio po jednu bocu od sirupa, likera i što mi je sve trebali, i zarada je bila nekih 1500 dinara. U to vrijeme ozbiljni novci. Nakon te večeri dobio sam otvoren račun, a jedne večeri napravili smo 4500 dinara prometa. Nisu to bili kokteli kao ovi danas, nije tu bilo ni imena. Imali smo tri koktela u ponudi: crveni, zeleni i plavi, a toliko su se naručivali da ja nisam znao za ruke, u cijelom Solarisu ispraznili smo ledomate - smije se.

Neno je sudjelovao i na brojnim natjecanjima, a kada je osvojio prvu medalju, direktor Deković bio je čak sretniji od njega.

- Držao je tu medalju u kancelariji i pokazivao je svima koji bi došli. Ja sam u jednu ruku koktele doveo u Šibenik, a i na razini Hrvatske bio sam među rijetkima koji su se time bavili. Svojevremeno bio sam i prvak Dalmacije, a najteže mi je u cijeloj priči bilo što sam bio jedini u Šibeniku i nisam se imao s kime savjetovati, od koga učiti iz prve ruke. Bavio sam se nečim što je malo tko tada razumio dok je danas situacija dosta drugačija i barmeni su međusobno jako dobro povezana zajednica - priča nam Neno.

Završio je on i edukaciju za baristu i iako je godinama kuhao kavu, znao je da uvijek ima nešto što ne zna i da se može usavršiti. Tijekom karijere radio je i kao vanjski suradnik u ugostiteljskoj školi, a na Pučkom učilištu predavao je ugostiteljsko posluživanje.

Priča s kafićem 'Mihovil' isto je došla nekako spontano i spletom (ne)sretnog spleta događaja.

Nakon godina rada u šanku, u Solarisu su ga prebacili na poziciju šofera, dogodila se i povreda i godine terapija, a nakon otkaza, postao je vlasnik kafića.

- Jedan dan supruga zove da vlasnik kafića izlazi iz posla i pita me bi li otvorio kafić. Pitao sam gdje i kad sam čuo na pijaci rekao sam nema šanse- govori nam.

U razgovor se uključuje njegov sin Tomislav, uspješni barmen i barista koji radi s ocem i koji je nastavio njegovim stopama, i kaže da se tog dana živo sjeća.

- Bio sam u sobi, zove me on na dođem i ja pretrnuo. Što je sad, što je saznao da sam napravio. Bio sam tad na fakultetu i strah je bio opravdan (smijeh). Kaže on meni da je mater zvala i pitala hoćemo otvoriti kafić, kad sam čuo gdje odmah sam kazao 'Nema šanse'. Ali kako je ona bila uporna, otišli smo ga pogledati i eto. Priča je krenulo - govori nam.

Neno otkriva da se, nakon nekoliko težih godina na prijašnjem poslu, s 'Mihovilom' počeo vraćati u život.

- Ovdje sam počeo dolaziti sebi. Kad smo otvarali, cilj mi je bio da ovdje svaka žena može doći, sjesti, popiti kavu i biti sigurna da joj nitko neće smetati. Želja mi je bila da se svi gosti ovdje osjećaju kao u vlastitom tinelu. Ovdje su domaći ljudi i čini se da smo postigli cilj - govori nam.

Sin Tomislav krenuo je njegovim stopama, osvaja nagradu za nagradom, a niti jedan razgovor s njim ne prolazi bez spominjanja oca kao uzora. Neno je njemu uzor, a Tome je Neni veliki ponos.

- Njegova prva igračka bio je moj shaker, u to vrijeme jako skupa i ne tako dostupna stvar. Gledao me uvijek kako radim i nastavio moji stopama, a ja sam više nego ponosan. Ono što ja nisam uspio, uspio je on - emotivno će Neno.

Tomina velika želja je da zajedno nastupe na nekom natjecanju i da imaju zajedničku fotografiju. Ali Neno kaže da nema šanse.

- Prošlo je moje vrijeme za natjecanja i s tom pričom sam završio. Čovjek zna kad je vrijeme za kraj. Ne za posao, jer iako sam u penziji, u mirovini nisam i svaki dan sam tu. Tu sam među ljudima, malo popričamo, podružimo se...ni ne znam što bih radio kući i kako se rastati od ovog posla nakon 53 godine rada? Od poljoprivrede nikad nisam bio, a samo ležati kući nije opcija. Danas kad gledam u kojem je smjeru otišlo ugostiteljstvo, srce me boli. Svi bi zaradu preko noći, a bez kvalitete. Gledajte, kuća se gradi od temelja i to je prva i osnovna stvar. Možda će nekome zvučati prepotentno, a milijun puta su mi kazali da sam umišljen, ali uvijek sam tvrdio da strukovni nastavnik u strukovnoj školi, ako nema iskustva u struci, ne može istu predavati. U današnjem svijetu došlo je do nekog čudnog omalovažavanja ove naše struke. Danas svatko otvara kafiće, misle gdje je problem skuhati kavu. Svaka struka ima svoje finese. Kazat će ljudi nije nećeš ti problema biti muški frizer, ali pitanje je kakva će ta frizura na kraju biti? Tako je i s kavom. Tako je sa svime. Svaki posao treba se raditi kvalitetno i to će ljudi prepoznati. Tri godine zaredom imamo preporuku Restaurant Gurua za kavu, pa kad dođu Talijani, a oni su pojam za kavu, i kažu ' Capo, tutti complimenti'...za mene je to postignuće - kaže nam za kraj.