Šibenska elita kroz povijest: Tko je vladao Gradom, tko preživio kugu, a čiji se rod nastavio do danas

Nakon prikaza najbrojnijih i najznačajnijih šibenskih prezimena po stoljećima u prethodnim nastavcima, danas donosimo prvi od tri prikaza šibenskih prezimena po socijalnim slojevima, počinjući s onima odozgo: plemićima.

Šibensko plemstvo

Nije bilo dubljih (imovinskih i obrazovnih) korijena, pa su – od postanka Šibenika do nestanka plemićkih prava u prvoj polovini 19. stoljeća – bile male razlike između plemića i pučana i u razdiobi vlasti. Gotovo da bismo ih, jedne kraj drugih, mogli naći i u nekoj od šibenskih lokandi, preteča kasnijih težačkih toverana! Ukratko, plemićima su vlastitom voljom postajali oni, koji su bili brži, jači, žveltiji i bezobzirniji od većine nepismena i polupismena puka, a bilo je – u tim njihovim počecima iz 13. i 14. stoljeća – i nepismenih plemića. Prema tumačenjima Ivana Pederina u studiji pod naslovom „Šibenik na kraju Srednjeg vijeka“, u ostalim dalmatinskim gradovima samo je manji broj plemića nosio hrvatska prezimena, a većina imala grčka, latinska i talijanska, pa neki – u 15. i 16. stoljeću – čak i orijentalna. Prvobitni se Šibenik, međutim, sastojao od malobrojnih hrvatskih velikaša i brojnijih doseljenika iz zaleđa i Donjeg polja, pa su se domicilni plemenski nazivi bolje očuvali.

Kako su nastala prva plemićka prezimena?

O postanku plemstva u Šibeniku, u Velikom sam rječniku šibenskih riči (šekondi dija, iz 2007.), na šibenskom dijalektu, da se bolje razumimo, zapisao: „O tome ko će postati plemić, odlučiva je državni suveren. Do 1102. najplemenitiji su bili najmoćniji iz lokalnih i doseljenih plemena, a poslin prama zaslugama za državu, akonto kojih bi se dobilo i koju veću parcelu. Od 1102. u Šibeniku je bilo i plemića Mađara, a za njima su se do najmoćnijih uspeli Šubići Bribirski. Najugledniji su držali vlast u gradskoj upravi, pa postajali vlastela. Za ući u plemićko vijeće, koje je onda držalo svu vlast, bilo je dovoljno da čovik zna pisati i čitati, i da je stariji od 18 godina. Bogatije obitelji, šta su poslin prid Turcima bižale u Šibenik, od Venecije su dobivale titulu conte. Šibenik je od početka ima svoje plemiće. Draganići su nastali od Dragana, sina Golubova iz plemena Šubića. Kad se Franjo Draganić 1738. oženija Margareton Vrančić iz šibenske grofovske familije, spojija je ta dva prezimena u Draganić-Vrančić, i lipo mu je bilo. Iz plemena Šubića, kažu, dolazi i jedna loza Baranovića, dočin su Vrančići doselili iz Bosne, ka i Grbešići, koji su bili plemići u Olovu u Bosni, pa priko Omiša, još dok nije bilo poštene ceste, došli u Šibenik, i postali Iljadice. Među skradinskon vlastelon najjači su do pada pod Turke bili Milogostići, od kojih su početkon 15. stolića u Šibeniku nastali Divnići, Malpašići, Mihetići i Lasići. Od 1527. Habzburgovci uvodu titule: knez, grof, barun, vitez i plemić, a Venecija conte i nobile. U 15., 16. i 17. stoliću i Šibenikon je vladala vlastela, a pučani su priko svoga vijeća imali savjetodavni domet, pa su mogli samo kukati i moliti. Kmetovi su vlasteli morali davati desetinu na vridnost zemje i desetinu na prihod. Velika kuga iz 1649. pomela je sviju iz šest plemićkih obitelji i većinu iz većine ostalih, a samo ih se deset skroz škapulalo tako šta su na vrime pobigle oli na Prvić i Zlarin, oli prama Dubravi, Danilu i Bilicama, oli prefin do Venecije. Kad je došla Austrija, posli pada Venecije, od 1797. do 1806., priznala je sve plemićke statuse i svima dala titulu grofova, a onda je doša Napoleon i svima to ukinija. Tek 1815. Austrija jopet plemićima vraća njijovo, ma onda je za sve bilo kasno. Zadnji popis šibenskih plemića iz 1817., koji su onda bili i u sastavu plemićkoga vijeća grada, potvrdija je u jednon spisu Antonio Simonić pok. Benedeta, ka javni bilježnik i čuvar općinskog arhiva, dana 2. kolovoza 1817. Po familijama su to bili: Banovci, Bovi, Corneri, Cortelini, Damjanići, Divnići, Dominisi, Draganić-Vrančići, Fenzi, Feri, Fondre, Fontana, Galbiani, Gelpi, Ljubići, Marcatti, Mattiazzi, Misture, Pellegrini, Pinelli, Semonići, Soppe, Striseo, Šižgorići, Zavorovići i Zekmiševići.“

Divnićevo svjedočenje iz prve ruke: Prema suvremeniku Kandijskog rata i kuge koja ga je slijedila, šibenskom plemiću, Frani Divniću i njegovoj „Historiji Kandijskog rata u Dalmaciji“, od 150 plemićkih obitelji kugu je u Šibeniku preživjelo samo njih deset, pa je nakon 1650. godine bilo krajnje otežano funkcioniranje gradske vlasti. Preživjeli su po rodovima bili sljedeći: Semonići (ogranci Abbas, Perora i Grisanis) u pet obitelji sa 32 člana, Divnići (ogranci Malpažić i Mihetić, te Dragojević) u četiri obitelji sa 27 članova, Vrančići u četiri obitelji sa 25 članova, Šižgorići u tri obitelji sa 22 člana, Mišići (ogranci Aqua i Balić) u dvije obitelji sa 18 članova, te po jedna obitelj iz rodova Kosirić, Ljubić, Teodošević i Zavorović. Ukupno je u Gradu bilo 156 članova plemićkog staleža, što je bilo oko devet posto tadašnjeg gradskog stanovništva (uključujući Draganiće, koji su očito boravili izvan Grada).

S kakvom su imovinom šibenski plemići održavali svoj elitni socijalni položaj?

Josip Kolanović u svojem djelu „Šibenik u kasnom srednjem vijeku“ (Školska knjiga, 1995.) navodi da je u 15. i 16. stoljeću većinu obradiva zemljišta na širem šibenskom području posjedovalo sedam plemićkih obitelji (na 14 lokaliteta), čija su prezimena: Goriščić, Nigoević, Tobolović, Dominikov, Divnić, Tavilić i Linjičić, uz koje su još ponešto zemljišta i nasada posjedovala i prezimena Ljubić, Lučić, Ferro, Aldobrandi, Mirsa, Bačić i Noičić. No, glavninu plemićkih bogatstava donosile su solane, koje su tada i za mletačku ekonomiku bile ono što su danas mnogim zemljama nafta, energetika ili telekomunikacije. Šibenik je u 15. i 16. stoljeću bio mletački punkt za izvoz soli u turske krajeve, pa je u njega s druge strane znalo dnevno zalaziti i do 500 Morlaka radi trgovine turskim i vlaškim proizvodima. Među vlasnicima šibenskih solana (od Murtera do Morinja i Zablaća), uz Šibensku biskupiju, samostan svetog Spasa, opatiju svetog Nikole i šibensku općinu, ističu se i sljedeća plemićka prezimena: Tobolović, Jurić, Dragojević, Tolinić, Mihetić, Dominikov, Pelegrin, Andreis, Tetta, Giustiniani, Dominis, Divnić, Ursino, Križanić, Pinezić, Tavilić i Šižgorić, te pučanska obitelj Gojanović (koji su vodili radove na zablaćkim solanama).

Koja su se plemićka prezimena održala do početka 21. stoljeća?

Među šibenskim je prezimenima vitalno samo njih šest, istovjetnih s prezimenima nekadašnjih šibenskih plemića: Dobrović (od nekadašnjih Dobrijevića, iako tu vezu nije lako dokazati i na plemićkoj razini) – njih 9 u 4 obitelji, Dominis (čiji daleki korijeni nisu samo hrvatski, nego i talijanski) – njih zadnjih 4 (2), Ljubić (najstariji Ljubići su šibenski plemići zapisani početkom 15. stoljeća, a Ljubići koji su doselili u grad poslije kuge iz 1649. su iz Plastova i Goriša; Ljubići iz Doca su bili Morlaci iz Bogetića, koji su doselili početkom 18. stoljeća) – danas je njih 156 u 52 obitelji (jedan, najbliži plemićkim korijenima, još ima urarski obrt u Kalelargi), Draganić Vrančić (najbliži plemićkim korijenima) – njih 6 (3), Šižgorić – njih 27 (11), od kojih najvjerojatnije većina nema plemenitaške gene, i Vrančić – njih 33 (10), uglavnom od doseljenih Morlaka nakon 17. stoljeća.