Izložba 'Val od soli' Nataše Ninić bit će otvorena u četvrtak u Galeriji sv. Krševana

U središtu rada nalazi se upravo motiv vala – apstrahiranog, oslobođenog doslovnosti, ali punog pokreta i energije. Njegova forma je jasno organska: mekane krivulje, zaobljene mase i slojevita površina, koje su otpočetka temeljno područje interesa Nataše Erceg Ninić, prizivaju ritam prirode, toka i disanja. U tom obliku odjekuje tijelo mora – ne kao spektakl, već kao ritam koji oblikuje krajolik, vrijeme i sjećanja. 

Glina – zemlja najstariji je umjetnički materijal, tvar od koje Tvorac oblikuje čovjeka i, kao jedan od četiri elementa, simbolički je oprečna nebu kao pasivni princip aktivnomu; kao ženski aspekt muškom aspektu pojavnoga; kao tama svjetlosti (Rječnik simbola). 

Da bi nastao predmet od gline treba ujediniti sva četiri elementa: zemlja i voda moraju se ujediniti da bi se rodio oblik, zrak ih mora milovati da bi se oblik osušio i, na koncu vatra spržiti da bi oblik ostao trajan. 

Od samog početka svog bavljenja umjetnošću ova se autorica srodila s glinom posve prirodno, predajući joj se postupno i potpuno, znajući da je ona puno više od primijenjene umjetnosti, od lončarije ili grnčarije koja ukrašava police naših domova i služi za posluživanje hrane ili pića. Naprotiv, glina je u njenim rukama doživjela svojevrsnu renesansu jer, ona joj je prišla potpuno neopterećena i, slijedeći samo svoj instinkt, hrabro se upustila u istraživanje, miješanje s drugim materijalima, osluškivanje njihova bila i vrlo brzo stvorila osebujan i prepoznatljiv autorski rukopis. Intuitivno, u njenim radovima od početka se, dakle vodi dijalog između mitskog i profanog.

Poštujući prije svega neobjašnjivi mistični element i prirodu zemlje, stvara ona oblike koji su zagonetni i često potpuno neutilitarni, ali možda upravo zato intrigantni jer, u umjetnosti je bitnije postavljati pitanja nego nuditi odgovore. Na kraju krajeva, kad bismo danas znali čemu je služio Danilski riton ili Vučedolska golubica, možda bi se čarolija rasprsnula. Ovako, djelo koje uspije očarati gledatelja, zadržati njegovu pozornost, natjerati ga da se pita, živjet će i on će mu se vraćati. Taj "prajezik" koji kod nje progovara u znakovima pradavnih i nesvjesnih likovnih oblika i postupaka u kojima se sažima svojevrsno "pra-znanje" nije u nikakvoj vezi sa spoznajno analitičkim nastojanjem, pa iz njega ne progovara ono osobno, autorsko, već nadosobno dotičnog predmeta.

Upravo zato odlučila je ona podići svoje oblike na simboličku razinu kolektivno nesvjesnoga i osloboditi asocijacije bliske ne samo ljudima istog civilizacijskog kruga, već svima kojima su ta tajanstvena suglasja znana. Pokušaj je to nesvjesnog intuitivnog promicanja simboličkih odnosa oblicima, stvarima, pojavama i događanjima gdje autorica pušta predmete ovješene o nit u posvećenom prostoru da grade brojne, dvoznačne ili višeznačne priče, ne uvijek i posve razgovijetne. Ali naš je um, već smo spomenuli, sklon racionalizaciji i tako je ustrojen da nas uvijek pokušava samoograničiti i, baš zato jer naše biće nejasno sluti dimenziju Nad-riječi autorica nam nudi nespokoj koji budi naše srce. 

More i valovi su, za razliku od zemlje koja je statična, simbol dinamike života, mjesto rođenja, preobrazbe i ponovnog rođenja. Elementi vala izrađeni su djelomično od krhke keramike, pjene i gline, autorica stvara iluziju morske pjene – one prolazne, gotovo nestvarne tvari što se formira i nestaje u trenutku. Keramička struktura, osjetljiva i lomljiva, suprotstavlja se ideji moći vala, naglašavajući ranjivost unutar snage, i privremenost unutar nečega što se čini vječnim, jer „stalna na tom svijetu samo mijena jest", kako je davno napisao hrvatski pjesnik Petar Preradović. 

Nasuprot tome, minerali soli razasuti kroz instalaciju djeluju kao materijalni ostatak, kao memorija vode koja je isparila. Njihova kristalna struktura blista tiho, ali uporno, postajući trag, sediment vremena. Sol, uzeta iz prirode, ponovno vraćena u umjetnost, nosi simboliku pročišćenja, tragova života, ali i trajnosti kroz promjenu.

Korištenje organskih formi unosi dodatnu dimenziju – forma nije rezultat konstrukcije, već rasta. Instalacija tako ne izgleda kao da je "napravljena", već kao da je "nastala", poput koralja, pijeska ili stijene koju je voda strpljivo oblikovala stoljećima. Time autorica ne imitira prirodu, već s njom surađuje, postaje poticatelj zbivanja, koje se, jednom potaknuto, dalje odvija samo od sebe.

Važno je i mjesto gdje je djelo izloženo: galerija uz more nije slučajna pozicija, već ključna komponenta. Miris soli u zraku, vlaga u zidovima, titranje svjetla koje dopire iz stvarnog pejzaža – sve to postaje dio instalacije. Umjetničko djelo se ne odvaja od svijeta, već mu se vraća. A sama autorica, rođena upravo ovdje, u ovom gradu, ne stvara s distance, već je oprisutnjena – nosi more u sebi, krijepi se njegovom snagom i njegovim esencijama.

"Val od soli" nije samo instalacija; to je misaoni prostor, tiha oda moru, organskim tokovima i prolaznosti. To je mjesto gdje keramika postaje pjenušava iluzija, a sol materijalizirano pamćenje. U toj tišini oblik se pretvara u iskustvo, a galerija postaje obala unutarnjeg svijeta. Zastanimo zato na trenutak, ostavimo užurbani digitalizirani svijet izvan ovih starih zidova, i povjerujmo u neizmjerljivu brzinu iracionalne misli, koja je u stanju dok trepneš okom asocijativno sljubiti racionalno nespojive pojmove i spojiti arhetipsko i nesvjesno u neku novu realnost.

Životopis

Nataša Ninić gradi prepoznatljiv opus keramičkih objekata koji se odlikuju senzualnim linijama i naglašeno taktilnošću forme. U središtu njezine umjetničke prakse nalazi se posvećenost ručnoj izradi – svaki rad nastaje kao jedinstveni primjerak, oblikovan pažnjom, strpljenjem i dubokim poštovanjem prema materijalu. Iako je glina njezin osnovni medij, Ninić kontinuirano istražuje dijaloge s drugim materijalima; drvom, staklom, kamenom, pigmentima i oksidima, brišući pritom granice između uporabnog predmeta i skulpturalnog izraza. 

Inspiraciju pronalazi u strukturama i teksturama prirodnog svijeta, kao i u doživljajima s putovanja i susretima s različitim kulturama. U njezinim djelima prisutna je tiha, ali snažna posveta svakodnevici – uporabni objekti u njezinoj interpretaciji postaju nositelji sjećanja, intimnosti i pažnje.

Radovi Nataše Ninić predstavljeni su na brojnim samostalnim i skupnim izložbama u Hrvatskoj i inozemstvu – između ostalog u Italiji, Francuskoj, Norveškoj, Poljskoj, Sloveniji, Švicarskoj, Republici Kongo, New Yorku i Argentini, kao i u brojnim hrvatskim gradovima (Zagreb, Dubrovnik, Osijek, Rovinj, Šibenik, Trogir, Lovran, Varaždin, Zadar, Hvar...). Njezina djela dio su privatnih kolekcija u Hrvatskoj i diljem svijeta.

Nataša Ninić članica je HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika) i ULUPUH-a (Hrvatske udruge likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti). 

Živi i radi u Zagrebu.