U sporom ritmu otoka i lončarskog kola Daliborka Škevin u Murteru stvara keramiku s dušom

Danas, u samom srcu otoka Murtera, oživjela su čak dva keramička ateljea: 'Magic Wheel' i 'Odisej'. Daliborka, zajedno sa suprugom, oblikuje glinu ali i stvaraju jedan drugačiji, svjesniji način života. I dok je Murter danas užurbani nautički centar, često preplavljen komercijalnim suvenirima,njihova se keramika ističe kao rijetka lokalna autorska ponuda koja duboko vrednuje autentičnost i bogato baštinsko značenje ovog otoka. Preko puta uvale Hramina, nasuprot Lukama odakle su tradicijski brodovi otočana kretali prema prekomorskim posjedima na Modravama i Kornatima, nalazi se antička luka Colentum, danas prva arheološka plaža Hrvatske. Njezino podmorje i obala obiluju krhotinama antičke keramike, a u njihovim ateljeima studijima, autorska uporabna i ukrasna keramika živi dalje, kao vitalni dio otočne ponude. U svijetu koji neprestano teži brzini, Daliborka bira spori ritam stvaranja, prirodne materijale, njegovanje odnosa s ljudima i nježnu upornost koja, predmet po predmet, gradi njezinu jedinstvenu priču.

U Pakracu je provela dvadeset godina radeći kao odgajateljica u vrtiću. No ljubav prema keramici u njoj živi puno dulje, više od dva desetljeća stvarala je iz gline, najprije iz čiste znatiželje.

- Kao dijete sam se počela, tako reći, igrati blatom, dok su mama i baka radile u vrtu, i to mi je bilo prezanimljivo. Kasnije sam došla u doticaj baš sa samom keramikom. Radeći u domu za nezbrinutu djecu upoznala sam kolegicu čiji je muž vrsni i poznati keramičar, Matija Grgurević, Tamo je ona sa djecom pekla keramiku, imali su jednu malu peć i to me jako zaintrigiralo. Kad sam krenula raditi u vrtiću, upisala sam prvi tečaj u Zagrebu na Otvorenom učilištu kako bi uopće naučila osnove. Tamo sam išla, mogu reći uz jako puno odricanja, radila sam u Pakracu, a iako nije daleko, jako je komplicirano bilo doći do Zagreba.

To joj je bila prva formalna naobrazba. Priznaje da joj nije bilo lako uskladiti obitelj, posao I tečaj, ali znala je točno što želi.

- Znala sam da to želim. Tada sam kupila svoju prvu peć, naime uvijek me zanimalo lončarsko kolo,  ali u Hrvatskoj nažalost ima jako malo majstora koji rade na njemu jer se taj zanat, kao i mnogi drugi polako i izgubio i polako nestaje. U lončarstvu treba jako puno raditi i vježbati – proces je spor i zahtjevan, traži strpljenje, posvećenost i ponavljanje .To je kao sviranje instrumenta, nema veze s talentom, treba puno raditi – priča nam Daliborka te dodaje kako u današnjem ‘ekspresno brzom’ društvu, uz poplavu industrijskih proizvoda, ručno izrađena autorska keramika postaje simbol drugačije, svjesnije kulture življenja. Predstavlja gotovo terapeutski čin usporavanja, toliko potrebnog svima nama.

Ključni trenutak dogodio se kada je otkrila majstora Daniela Asztalosa u Baranji. To ljeto je kod njega krenula na radionice na kolu i to ju je ‘potpuno obuzelo’. Kupila je svoje prvo lončarsko kolo i godinu dana usavršavala tehniku kod kuće, a potom upisala još 50 sati intenzivnog učenja kod istog majstora. Danas, sa zahvalnošću može reći da je dio malobrojnih majstora u Hrvatskoj koji još uvijek rade na lončarskom kolu, a još manje koji tome podučavaju druge.

Odluka o preseljenju na Murter bila je motivirana praktičnim razlozima i željom za ostvarenjem životnog sna.

- Pakrac je mala sredina, jako uništena ratom, siromašna i jako puno ljudi je odselilo, nisam tamo mogla živjeti od svoje strasti, niti sam tamo mogla nabaviti sve što meni treba za rad sa glinom tako da je to uvijek bilo veliko odricanje, ali sam ustrajala i radila svih tih godina, poklanjala prijateljima, nešto sitnije bi i prodala i onda nam se ukazala prilika da se doselimo ovdje u Murter. Mužev otac je odavde, iz Betine. On je cijeli život ovdje, a i moj otac je imao kuću u Vodicama, dolazili smo u Murter na kupanje, tako da nismo došli 'u strano'. Djeca su odrasla, otišla od kuće i tada sam pomislila kako je sada ovo moja prilika da živim život baš onako kako bi željela.

Za pokretanje posla aplicirala je za poticaje za žensko poduzetništvo, što joj je iznimno pomoglo u karijernom zaokretu. Posebno ističe podršku gospođe Željke Bunjevac sa Zavoda za zapošljavanje, koja joj je pružila neprocjenjivu pomoć, stručnost i podršku čak i tijekom izazovnog razdoblja pandemije.

Iako većinu posla obavlja sama, Daliborka ima nezamjenjivu pomoć supruga Darka. Nakon što je Darko doživio težu ozljedu ruku na poslu, Daliborka mu je savjetovala da proba rad s glinom kako bi poboljšao oporavak i motoriku. To se pokazalo kao dobra ideja – ne samo da mu je pomoglo kao radna terapija, već se Darko za rad u glini zainteresirao i danas su skladan tim, savršeno spajajući umjetničku kreativnost i zanatsku preciznost.

- Dok je moja strast variranje i istraživanje – da me vodi glina i da budem u procesu iz kojega nastane uvijek nešto drugačije, Darko je majstor zanatske dosljednosti na kolekcijama kojima nastaju unificirani proizvodi poput servisa za jelo, čaj ili kavu- objašnjava Daliborka. Ona stvara na lončarskom kolu, dok Darko izrađuje predmete s ručno rađenim vlastitim kalupima i precizno ih dorađuje na kolu, dovršavajući ih njihovim prepoznatljivim glazurama. Ova savršena sinergija omogućuje Daliborki da ima više slobode za eksperimentiranje i stvaranje unikata, dok Darkova preciznost osigurava funkcionalnost i kvalitetu serija. On je tip, ako treba napraviti sto predmeta, daj mu da radi i on će to raditi cijeli dan i biti najsretniji.

Daliborka nam pokazuje svoje dvije peći, veliku i malu, koje je nabavila uz pomoć poticaja. Ukratko objašnjava proces izrade keramike: nakon prvog pečenja u maloj, predmeti se glaziraju i potom ponovno peku na temperaturi višoj od 1200 stupnjeva u velikoj šeći. Takva keramika naziva se stoneware, izuzetno je čvrsta, dugotrajna i idealna za izradu uporabnih predmeta poput posuđa ili opreme za restorane.

U Hrvatskoj se ovom tehnikom bavi mali broj ljudi, a Daliborka se u radu oslanja isključivo na lončarsko kolo i vlastite ruke, dajući svakom komadu dušu i autentičnost i tako sa suprugom tvori skladan tim u kojem se kreativnost i preciznost nadopunjuju.

- Meni je keramika prvenstveno uporabna – povijesno, tehnika je ionako sama po sebi i nastala iz potrebe da se hrana sačuva, skladišti i pripremi, a kasnije se tek razvijala i u drugim smjerovima. Izbjegavam ‘sakupljače prašine’, no iz ljubavi prema učenju, s radošću se eksperimentalno okušavam i u tehnikama poput rakua, saggara, pit firieinga prikladnijima za posebni umjetnički izričaj. Inspiraciju za svoje radove pronalazim u svom okruženju, moru, morskom dnu, što se jasno odražava u bojama i teksturama mojih radova- kaže, a većinu glazura miješa sama, što svaki predmet čini potpunom autorskom kreacijom. Iako uglavnom ne radi po narudžbama, ako ima vremena i vidi izazov u suradnjama, rado se upušta u izradu posebnih serija. Upravo nedavno, inspirirana kornatskim arhipelagom, napravila je seriju šalica za mali baštinski hotel i prve predmete nadahnute idejom suvremene Odiseje i trima kornatskim bojama.

Na Murteru je Daliborka pronašla ne samo novi dom, već i mogućnost pripadnosti određenoj zajednici. Upoznala je mnogo zanimljivih ljudi, stvorila brojna prijateljstva i spontano se povezala s drugima kroz svoj rad.

-Ja svima kažem, ja sam tu  i konekcije se događaju! Navečer, u trgovini često radim na kolu, pa to privuče ljude, djeca hoće probati…Raduje me što se naši ateljei razvijaju u prostore koji nisu samo prodajni, već i prava mjesta istraživanja, inspiracije i druženja! Ovog ljeta nudimo dječje i obiteljske radionice, a nedavno smo unajmili prostor, bivši disko klub Sirenu, koji smo nazvali ‘Odisej" – ime koje simbolizira duh putovanja i potrebu za avanturama. Taj se prostor upravo uređuje kako bi postao pravi izložbeni i prodajni prostor za veće radove i ugodan prostor za radionice ručnog modeliranja. Idemo s idejom održivog turizma, da bude lijepo nama koji smo ovdje i ostajemo, ali i onima koji nam dođu u posjet i traže posebnu vrstu doživljaja- objašnjava Daliborka, a ovim putem poziva umjetnike, kreativce, edukatore i male proizvođače hrane s otoka i regije da joj se jave ako žele u ‘Odiseju’ organizirati svoje likovne radionice, izložbe, kušaonice i predstavljanja, s ciljem da se prepozna kao prostor za povezivanje i suradnju.

Što se vidljivosti i prepoznavanja njene priče tiče, Daliborka priznaje da joj je najvažnija ona koja proizlazi iz same prisutnosti i djelovanja u prostoru. Iako društvene mreže koristi, s ovim poslom ne vjeruje agresivnom marketingu. Odabrala je 'tihi spori način' kojim polako gradi svoju priču, pa se uskoro, uz otvaranje 'Odiseja', priprema poneko promocijsko iznenađenje, a priprema predstaviti i digitalni izlog na Instagramu posvećen kulturi života s keramikom.

Ponekad joj se dogodi da napravi neki predmet koji joj toliko priraste srcu da ga jednostavno mora sakriti i ne želi prodati.

-Napravila sam šalicu koja mi je bila super, spremila sam je i kćer mi je jedan dan radila, ona uvijek nešto preslaguje i vidim ja tu šalicu na polici. Šutke sam je spremila u ladicu i stavila nešto drugo. Ona ju je opet sljedeći dan stavila na policu. Došla je jedna žena, oduševila ju je baš ta šalica i željela ju je kupiti. E tad tek mogu pustiti tako nešto, kad vidim da je i u drugome izazvalo emociju i oduševljenje- priča nam Daliborka za kraj.