Špina je crkla, voda došla je do grla, a mali bogovi još žedne preko vode prevoze

Baš prošlog vikenda, na Maloj loži se održavao i festival pokrenut prije par godina obilježavajući svibanjski dan iz davne 1879. godine kada je pitka voda prvi put potekla iz one zelene česme na tom trgu klapa, pape Woytile, jazza i ‘fališa’, davne 1879. godine. 

Koliko je puno godina prošlo od tada lako bi izračunao i najpijaniji maturant na jučerašnjojj norijadi, bez obzira završio matematičku ili neku drugu školu, a otprilike toliko će proći dok netko od ljudi plaćenih našim novcima, iz najlihvarskijih poreza na kontinentu, ne primijeti da je ova špina s naslovne fotke na Baldekinu pala i da leži jadna i beznadna kao hrvatski obrazovni sustav.

Prvo su je zatukli vandali, a onda ignoranti komunalci

Novce za špinu dala je Europa, a njezino podizanje u spomen parku poginulim braniteljima bilo je, kad je stigla u grad, popraćeno pompozno i plasirano u medije kao najvažnija nacionalna vijest. Na svečanom otvorenju samo je još falio župnik da svetom vodicom blagoslovi europsku spravu za našu vodicu, uz potporu limene glazbe, mažoretkinja i veleštovanih dužnosnika, naravno. 

Špini nije bilo suđeno da traje i pod nerazjašnjenim okolnostima sorena je dok si rekao ‘guc’. Legla je da bude pseće pišalište i tamo ostala, jadna i ničija, onako furešta, europska. Premijer bivši i budući ionako kaže da su europski novci europski, a naši naši. Svačije, ničije, naše, kao u socijalizmu. Ne vidi se šuma od stabala. 

Nakon dva mandata na vlasti zabrijao bi i Mahatma Dži da je Tito, a u trećem dolaze i natprirodne moći. Budalaš s basketa iz djetinjstva u kvartu u toj fazi čeka krunidbu, mali bog iz našeg sokaka. 

Dolje na ulici čuju se dica, glasni su, pjevaju, slave kraj škole. 

Grad se puni turistima, budžovani i svi oni u vlast ogrezli partijski sekretari spremaju se za vikend, smišljaju di će se ići trpati vinom, oboritom ribom ili janjetinom, a kasnije pokazivati snobovima svoje premlade ljubavnice. 

Sad kad ode i ova generacija maturanata, ostat će samo još golubovi i sirotinja. 

I voda. Puna kamenca, ali čista. Teška, a bistra ljubit će se Krka u kanalu sv. Ante s Jadranom. Neće biti nikog da je pije, osim možda vukova na onom izvoru iz pjesme, nepalskih dostavljača, eventualno južnoameričkih hrvatskih unuka od kartona u prirodnoj veličini, izrađenih za promotivne potrebe kampanje Grabež.

Leži špina na stini kraj mora, na livadi se sunča pokraj spomenika. Tamo di žedna će te preko vode prevesti.