U bitci na Sutjesci sudjelovalo najviše Šibenčana, njih 1316

Bitka na Sutjesci počela je 15. svibnja i trajala je do 16. lipnja 1943. godine kojom su Sile Osovine htjele uništiti partizansku vojsku. Gubici su bili ogromni, a u njoj je život izgubilo na tisuće Dalmatinaca. No, o ovoj se partizanskoj akciji često prešućuju još neki detalji. Kao da se Hrvatska sada srami svojih poginulih ako su ginuli u partizanima, piše Express.

Naime, činjenica je da je od svih poginulih boraca, partizana i antifašista Hrvata bilo skoro pola, zbog čega bitku na Sutjesci često nazivaju "hrvatskom bitkom". Slovenski povjesničar Viktor Kučan u knjizi "Borci Sutjeske" je iznio podatak koji pokazuje broj boraca po općinama u bivšoj Jugoslaviji, iz koje je vidljivo da su među partizanima na Sutjesci najbrojniji bili Dalmatinci, a Split i Šibenik jedini gradovi s četveroznamenkastim brojem boraca.

Za usporedbu, u Bitki na Sutjesci sudjelovalo je samo 67 Beograđana. Najviše je Dalmatinaca bilo i među poginulima, oko 3000, a najveće gubitke pretrpjela je Druga dalmatinska brigada, s 800 poginulih.

Zašto je na Sutjesci sudjelovalo toliko Dalmatinaca često je pitanje, a povjesničari imaju jednostavan odgovor - teror talijanskih fašista. Za sudjelovanje brojnih Hrvata u partizanskom pokretu ključna nije bila ideologija, već upravo Pavelićeva predaja Dalmacije u ruke Italije, a da je tomu tako, pokazuje i Kučanova “prozivka boraca sa Sutjeske”, u kojoj se navodi kako je među partizanima koji su se tada našli u okruženju, uključujući ranjene, bilo 6610 članova Komunističke partije, dakle manje od trećine ukupnog broja.

Kada pogledamo socijalni sastav onih koji su na strani partizanskog pokreta sudjelovali u Bitki na Sutjesci, a koji također popisuje Viktor Kučan, vidimo kako je tamo bilo najviše zemljoradnika, njih 13.695, 5165 radnika, 1572 đaka i 367 studenata.

Od ukupno 16 brigada NOV i POJ, u Bitci, učestvovalo je 6 brigada NOVH, s oko 8.925 partizanskih boraca, od toga, najviše s područja Dalmacije – 5.928, Banije – 2.179, Like -329 i Korduna - 256.

Iz Dalmacije, gledano po općinama, kotarevima i gradovima, najviše partizanskih boraca bilo je iz: Šibenika – 1316, Splita – 1097, Makarske – 362, Sinja - 318, Omiša – 245, ratnog kotara Metković – 231, Imotskog – 170, Zadra – 161 i Hvara – 145, itd.

Istraživanja, koja nisu konačna, pokazala su, da je u bitci na Sutjesci poginulo 7.543 partizanska borca, među njima 43 narodna heroja, čija su imena ispisana na zidovima Spomen kuće na Tjentištu.

S područja Hrvatske poginulo je 4.105, od toga iz Dalmacije OKO 3000 boraca.

Po brigadama NOVH, najviše je poginulo iz: 2. dalmatinske – 744, 1. dalmatinske – 685, 7. banijske 506, 8. banijske - 474, 3. dalmatinske i 16. banijske, po 326 partizanskih boraca.

S područja Splita, od 1097 boraca, poginulo je - 558 ili svaki drugi (501 muškarac i 44 žene), iz Šibenika: - 535, Trogira – 228, Makarske – 188, Sinja – 120, Omiša – 141, ratnog kotara Metković - 114, itd.

Ako gledamo, po mjestima, najviše je poginulih iz: Drvenika kod Makarske i Malog Iža kod Zadra po 63 borca, iz Bilica kod Šibenika – 51, Segeta I Vinišća kod Trogira po – 41, Podgora kod Makarske – 39, itd.

Njemački vojnici 13. lipnja 1943. u dolini Sutjeske su pobili i izmasakrilrali preko 1.000 ranjenih i bolesnih partizana. Najkrvoločniji su bili vojnici 7. SS divizije “Prinz Eugen”.

U znatno manjem broju prisutni su prosvjetni radnici, inženjeri, pravnici, liječnici, književnici i dramski umjetnici, a među borcima je bilo i 10 svećenika. Povjesničar Davor Marijan za Večernji list je prije par godina kazao kako je partizanski pokret od ljeta 1942. opstao isključivo zahvaljujući Dalmatincima.

"Od ljeta 1942. pa do kraja rata komunistička elita opstala je zato što su ih hranili “dalmatinskim mesom”. Ta slika nije toliko jasna kada se gleda popis brigada, no ako pogledate po divizijama na Sutjesci, dobit ćete puno “opakiju” sliku, koja obara tezu da su to uglavnom bili Srbi", rekao je Marijan i dodao:

"Ljudi su bježali pred Talijanima, a Tito je, nakon pogreške s “klasnim ratom” na tromeđi Crne Gore, BiH i Srbije 1941., tijekom kojega je partizanski pokret spao na šačicu fanatika, kroz Dalmatince dobio “svježu krv”. Ti su ljudi imali razloga otići u rat, Talijan ih je otjerao u šumu, a komunisti su iskoristili sve to obećavajući im “brda i doline."

S druge strane povjesničari bitku na Sutjesci smatraju jednim od najvećih promašaja, odnosno klaonicom u kojoj partizani nisu bili dorasli Nijemcima, te je pravo čudo da gubici nisu bili i veći. U tom smislu je bitka na Sutjesci mit, jer ona nije bila pobjeda partizana, što se često pokušavalo progurati kao teza, već jedan od najtežih poraza. Ključna bitka antifašističkog pokreta bila je zapravo bitka na Neretvi u kojoj su se partizani riješili najopasnijeg protivnika - četnika.

O Sutjesci većina ionako zapravo najviše zna iz filma "Sutjeska" u kojem je Tita glumio Richard Burton, koji je nakon toga postao rado viđen gost na Brijunima skupa sa suprugom Liz Taylor. To je bio film koji je trebao biti veći od "Bitke na Neretvi", koji je do "Sutjeske" bio najspektakularniji partizanski film.

No, Veljko Bulajić, koji je režirao Neretvu, odbio je režirati film iako su mu nudili neograničeni budžet i sve što je tražio. Bulajić naime nije želio bitku predstaviti kao pobjedu, što je bila namjera partije, i ništa ga nije moglo nagovoriti da se prihvati režije Sutjeske. Redateljsku palicu na kraju je preuzeo Stipe Delić. Richard Burton i krema tadašnjeg jugoslavenskog glumišta izvrsno su odradili svoj posao, ali film je doživio debakl, nije prikazan nigdje izvan Jugoslavije unatoč tomu što je na njega potrošeno više novca nego za "Bitku na Neretvi".

Godinama kasnije izgrađen je memorijalni centar, ali je u godinama nakon raspada Jugoslavije zaboravljen i zapušten.

Nekad mondeni hotel Sutjeska, kao i obližnja vila za važne političare bivše zemlje su devastirani. Ostale su ruine, a na zidu hotela grafit očaja “Doće Tito, je... će vam majku”. Sa stropa Titove vile vise betonski stalaktiti, a u svim prostorijama raste korov. Puna je zmija i šišmiša. I bazen izgleda kao raka. Memorijalni centar, iz 1971., koji planiraju uskoro obnoviti, također je devastiran. Sve što je bilo u muzeju je pokradeno.

Sad iz Nacionalnog parka otkupljuju stvari koje su radnici, šumari, desetljećima nalazili na Sutjesci i odnosili kući. Dosad su sakupili 300-tinjak predmeta koji su pripadali većinom Nijemcima. Među njima su dalekozori, satovi, šljemovi, oružje, znamenje s uniformi... Imaju samo jednu kapu titovku. Namjera im je urediti muzej tako da, osim originalne dokumentacije, fotografija i predmeta, u njemu budu i lutke partizana i Nijemaca u prirodnoj veličini.

U velikom turističkom središtu BiH rade ljudi uglavnom iz Foče i okolnih mjesta. Lokalaca nema puno. U Nacionalnom parku živi tek 300-tinjak ljudi. Bave se turizmom i poljoprivredom.

"Kad je Sutjeska 1962. proglašena Nacionalnim parkom, kuće su se nacionalizirale, a ljudi preselili u okolne gradove. U mjestu Suho živjele su samo dvije obitelji. I njihove su kuće bile nacionalizirane. Sad su se ljudi počeli vraćati, vjerujem da će toga biti sve više", rekao je prof. Đorđe Vuković iz Nacionalnog parka Sutjeska. Najviše turista, sa svih strana svijeta, okupi se tijekom OK Festivala. Tad se na Sutjesci ne može naći smještaj jer tijekom tri dana planinom prođe 30.000 ljudi. Raduje ih što se mladost ovamo dolazi zabaviti ne brojeći jedan drugome krvna zrnca.

Pivo se može popiti ispred dućana, u hotelima ili obližnjim restoranima. Mladi su redom neopterećeni prošlošću. Dok se na nogometnom igralištu pjeva i galami, ta ista mladost Dolinom heroja šeta u tišini. Nema ni djece koja se tu ganjaju, igraju loptom. Hoda se samo po označenom putiću jer, govore nam mještani, nema stope u Dolini koja nije natopljena krvlju. Poklone se 3301 pokopanom borcu koji su u zajedničku kosturnicu pokopani 1958.

Cijeli članak pročitajte ovdje.