Oluja je bila vojna završnica. Evo kako se vodila pravna bitka za hrvatsku neovisnost

Reintegracijom istočne Slavonije 15. siječnja 1998. godine, završetkom mandata Prijelazne uprave UN-a za istočnu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem (UNTAES), stvarni suverenitet Republike Hrvatske ponovno je bio u okvirima međunarodno priznatih državnih granica. Međutim, majka svih bitaka za hrvatsku slobodu i neovisnost vodila se bez kratkih i dugih cijevi, aviona i oklopnih vozila za pregovaračkim zelenim stolom i na međunarodnim konferencijama, gdje su glavnu riječ imale takozvane velike sile.

LENJINOV PRINCIP SAMOODREĐENJA NARODA I USTAV IZ 1974. GODINE

“Hrvatski narod, zajedno sa srpskim narodom i narodnostima u Hrvatskoj, u skladu sa svojim povijesnim, slobodarskim težnjama, izvojevao je u zajedničkoj borbi s drugim narodima i narodnostima Jugoslavije u narodnooslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji nacionalnu slobodu, vlast radničke klase i radnog naroda te uspostavio svoju državu - Socijalističku Republiku Hrvatsku i na temelju prava na samoodređivanje, uključujući i pravo na otcjepljenje i udruživanje s drugim narodima, svojom slobodno izraženom voljom, a radi zaštite svoje nacionalne nezavisnosti i slobode, slobode svih naroda i narodnosti koje žive u Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, osiguranja izgradnje socijalističkog društva i svestranog društvenog i nacionalnog razvoja, uvjeren da je daljnje učvršćivanje bratstva i jedinstva naroda i narodnosti Jugoslavije u njihovu zajedničkom interesu, dobrovljno se ujedinio s ostalim narodima i narodnostima u Socijalističku Federativnu Republiku Jugoslaviju...” To je najvažniji dio goleme rečenice koja je dio općih načela ustava socijalističke Hrvatske donesenog 22. veljače 1974. godine. Za razliku od prethodnog ustava socijalističke Hrvatske iz 1963. godine, ovaj iz 1974. bio je više u korist ravnopravnosti naroda i narodnosti u bivšoj socijalističkoj Jugoslaviji. Nema nikakve sumnje da je to bila izravna posljedica buđenja hrvatske nacionalne svijesti 1971. godine, povijesno poznatijeg kao Hrvatsko proljeće. Svi ti ustavi iz razdoblja socijalizma u bivšoj Jugoslaviji bili su manje ili više vjerna kopija ustava Sovjetskog Saveza. A u temeljima sovjetskog sustava bila je Lenjinova doktrina samoodređenja naroda. Ona je - laički rečeno -značila emancipaciju i otcjepljenje malih i porobljenih naroda unutar velikih višenacionalnih europskih monarhija, koje su imale i kolonijalne posjede. Vladimir Iljič Lenjin, ruski revolucionar koji je pokrenuo Oktobarsku revoluciju, svoje teze o samoodređenju naroda prvi put je objavio 1903. godine, a to je pitanje detaljno razradio uoči Prvog svjetskog rata i Oktobarske revolucije u jesen 1917. godine. Prema Lenjinu zadatak socijalističkih i komunističkih stranaka bio je osloboditi porobljene narode pa je beskompromisno tražio pad svih imperija i slobodu za male narode. Na tim osnovama donesen je i prvi ustav Sovjetskog Saveza. Kasnije pod Staljinovom vladavinom, tako zamišljeni Sovjetski Savez ravnopravnih naroda malo pomalo pretvoren je u ruskim imperij, što je ostao i danas.

Utemeljitelj slobodne i demokratske Hrvatske Franjo Tuđman, i sam veći dio života član komunističke partije, do kraja je vjerovao u taj Lenjinov koncept. Neki naši uvaženi “desničari” najvjerojatnije nisu ni svjesni koliko neovisna Hrvatska duguje radikalnim lijevim idejama, koje su 1917. godine zatresle svijet. Druga je stvar bila kako to lenjinističko, hrvatsko pravo na samoodređenje do odcjepljenja predstaviti zapadnim demokratskim državama, od kojih smo tražili međunarodno priznanje. A koje su na sam spomen komunizma i Sovjetskog Saveza skakale na zadnje noge. Hrvatska je zbog svega toga bila u sličnom položaju kao i Izrael, kojeg su 1948. godine osnovali istaknuti židovski ljevičari, podržao Sovjetski Savez i njegovi istočnoeuropski sateliti, ali se Izrael vrlo brzo okrenuo zapadnim demokracijama i Sjedinjenim Američkim Državama. Od zemalja istočnog, komunističkog bloka, jedino je Titova Jugoslavija od početka bila protiv osnivanja Izraela.

BADINTEROVA KOMISIJA I MIROVNA KONFERENCIJA O BIVŠOJ JUGOSLAVIJI

Kako bi se u Hrvatskoj održali prvi višestranački izbori, na kojima je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, vladajući hrvatski komunisti pod vodstvom Ivice Račana 15. veljače 1990. godine promijenili su ustav iz 1974. godine. Prvi višestranački, demokratski hrvatski Sabor konstituiran je 30. svibnja 1990. godine. Nakon toga Hrvatska je krenula putem razdruživanja od Jugoslavije. Namjerno je korišten termin “razdruživanje”, a ne “otcjepljenje”, jer je Hrvatska tvrdila da se pod udarcima velikosrpskog imperijalizma Jugoslavija raspada, te da sve nekadašnje republike imaju pravo na svoj samostalni put. Amandmanima na hrvatski ustav 25. srpnja srpnju 1990. godine uklonjena su sva socijalistička obilježja i nazivi na službenim oznakama Republike Hrvatske. Hrvatski Srbi na to su odgovorili otvorenom pobunom, prigodno nazvanom “balvan revolucijom”. Uskoro se na njihovoj strani u pobunu uključila i Jugoslavenska narodna armija, što je tada u medijima opravdano prozvano puzajućom agresijom na Hrvatsku. Hrvatski sabor 22. prosinca 1990. godine donio je novi demokratski ustav, a nakon uspješnog referenduma o hrvatskoj samostalnosti u svibnju 1991. godine, već 25. lipnja iste godine Ustavnu odluku o suverenosti i samostalnosti Republike Hrvatske te Deklaraciju o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske. Budući da je u isto vrijeme i Slovenija donijela slične odluke, JNA je 27. lipnja 1991. godine otvoreno vojno intervenirala u Sloveniji pokušavajući srušiti demokratski izabranu slovensku vlast. Slovenci su se obranili, a tada se prvi put u sukobe u bivšoj Jugoslaviji uključila tzv. međunarodna zajednica, bolje rečeno zemlje Europske ekonomske zajednice (skraćeno EEZ), koje će ugovorom iz Maastrichta 1. studenoga 1993. godine službeno postati Europska unija. Pod pokroviteljstvom Vijeća ministara EEZ-a od kraja kolovoza 1991. godine održavala se Mirovna konferencija o Jugoslaviji, dio koje je bila tzv. Badinterova arbitražna komisija koja je donijela ključna mišljenja o stanju u bivšoj Jugoslaviji. Predsjednik komisije bio je Robert Badinter francuski pravni stručnjak, predsjednik Ustavnog suda Francuske, a ostala četiri člana bili su također predsjednici ustavnih sudova Njemačke, Italije, Španjolske i Belgije. Prvo mišljenje, koje je Badinterova komisija donijela 10. prosinca 1991. godine, odmah je bilo udarno: Jugoslavija je u procesu raspadanja. Samim time su bivše republike mogle slobodno izabrati svoj put, postati samostalne ili se udruživati po svojoj volji. U trećem mišljenju donesenom 11. siječnja 1992. godine, Badinterova komisija utvrdila je da se trebaju poštovati postojeće republičke granice unutar bivše Jugoslavije sukladno međunarodnom pravu. Prema tome iz prva dva mišljenja proizlazilo je da je Republika Hrvatska, koja se osamostalila prema lenjinističkom principu samoodređenja naroda, sada mogla stupiti na svjetsku scenu poštujući zapadne, demokratske norme međunarodnog prava koje važe za suverene države. I konačno je u petom mišljenju Badinterova komisija istog 11. siječnja 1992. godine Hrvatskoj uvjetovala priznanje od strane zemalja EEZ-a poboljšanjem Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, što je Hrvatska i ispoštovala.

NEUMRLI VELIKOSRPSKI NACIONALIZAM SA SVIM SRBIMA U JEDNOJ DRŽAVI

Kad je u pitanju raspad bivše Jugoslavije i stvaranje demokratske Republike Hrvatske, na društvenim mrežama naići ćete na komentare kako se Hrvatska nezakonito izdvojila iz socijalističke Jugoslavije, i da je to akt čistog pravnog nasilja u kojem su žrtve bili Srbi iz Hrvatske. Da bismo razjasnili to pitanje, opet se moramo vratiti ustavu socijalističke Hrvatske iz 1974. godine. U njemu je jasno definirano da je Hrvatska nacionalna država hrvatskog naroda, koji je njenim utemeljenjem ostvario pravo na slobodu i nacionalnu neovisnost. I ostale republika bivše socijalističke Jugoslavije, osim Bosne I Hercegovine, ustavno su postavljene kao nacionalne države većinskog naroda u kojima puno pravo građanstva ostvaruju i svi drugi narodi i narodnosti iz bivše Jugoslavije. Dakle, tvorci ustava bivše Jugoslavije iz 1974. godine polazili su od teze da je tada u toj državi postojalo pet konstitutivnih naroda: Crnogorci, Hrvati, Makedonci, Slovenci i Srbi. Tako ustavno zamišljena Jugoslavija, nakon smrti Josipa Broza imala je kolektivno Predsjedništvo kojim se htjela osigurati ravnopravnost u upravljanju federacijom. Kad je krajem 80-ih godina prošlog stoljeća Slobodan Milošević krenuo ostvarivati stari velikosrpski koncept Jugoslavije kao proširene Srbije (pod lažnim nazivom “antibirokratske revolucije”), ključno mu je bilo preuzeti vlast u vladajućoj komunističkoj partiji, Savezu komunista Jugoslavije, a nakon toga staviti pod kontrolu Srbije kolektivno jugoslavensko Predsjedništvo.

Ostaje nam još pitanje jesu li hrvatski Srbi bilo na koji način, sukladno ustavu iz 1974. godine, imali pravo na samoodređenje, a time i otcjepljenje od Hrvatske? Nisu, jer je to pravo po tom ustavu imao samo hrvatski narod koji je jedini imao Hrvatsku kao svoju nacionalnu državu. Takav stav zauzela je i Badinterova komisija. U svom drugom mišljenju objavljenom 11. siječnja 1992. godine komisija je zaključila da “srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj ima sva prava koja se tiču manjina i etničkih grupa.... Republike moraju pripadnicima tih manjina i etničkih grupa omogućiti sva ljudska prava i osnovne slobode priznate u međunarodnom pravu, uključujući, gdje je prikladno, pravo na izbor državljanstva”. Dakle, Srbi nisu konstitutivni narod u Hrvatskoj, već manjina kojoj se moraju osigurati sva manjinska prava po najvišim demokratskim standardima. Slično su se europske demokracije postavile prema raspadu bivšeg Sovjetskog Saveza i traženju nekadašnjih republika unutar SSSR-a da ih se prizna kao samostalne države. Baltička zemlja Latvija imala je (i danas ima) svega 65 posto etničkih Latvijaca i gotovo 25 posto etničkih Rusa. Pa su je bez problema priznale države Europske unije, a EU primila u svoje članstvo 1. svibnja 2004. godine. Zar je 12 posto etničkih Srba, prema popisu stanovništva iz 1991. godine, trebalo vladati s gotovo 80 posto etničkih Hrvata? Ili da to pitanje postavimo drugačije: zar je s 88 posto od svih hrvatskih građana, trebalo vladati 12 posto hrvatskih građana srpske nacionalnosti? Ne, naravno, ali Srbi u Hrvatskoj trebaju ostvarivati sva manjinska prava koja im pripadaju po standardima Europske unije, najveće demokracije na svijetu. Kao što takva prava ostvaruju i sve druge manjine u Hrvatskoj. Po tome je Hrvatska jedna od najliberalnijih zemalja EU, jer mi na primjer priznajemo talijansku manjinu, ali Italija, država osnivačica EU, ne priznaje postojanje hrvatske manjine.

I tako je na Lenjinovim principima nastala i bila priznata od civiliziranog zapada samostalna, suverena i demokratska Hrvatska. Neka joj je dug život!